*Molitva*

Oce nas,
Oprosti mi
Oprosti sve ove godine,
godine zavisti, ljubomore, mrznje, osvete
Oprosti mi zivot,
Stavi tvoju ruku,
ruku od koje je sve postalo,
sve postoji i sve postace,
na moje vrelo celo,
Bolno srce,
i izgubljenu dusu..
Vrati mi razum,
vrati ga i onim
koji su mi sve grehe i preneli
Tragajuci za zivotom,
praveci greske,
greske, zbog kojih moje iskrivljeno srce
krvari, a izgubljena dusa luta
izgubljenim pustinjama
Izbavi nas od zla!
Amin!


*Ispovest*

Bezi! Bezi od mene!
Neces me se opet docepati!
Veca sam od tebe,
od tvojih reci,
od tvojih obecanja
Veca od celog tvog sveta!

Sve si mi uzeo,
a obecao si vise,
Sve je izgorelo,
sav moj svet se pretvorio
u obicnu prasinu
A sve to jer sam bila glupa, lakoverna,
dete, seljanka, htela sam vise i bolje,
ne shvatajuci da sam to vec imala,
da sam vec sve sto mi je trebalo,
drzala u ruci,
Al' oci pune zavisti
Zatrazile su te,
tebe, koji si mi uzeo zivot,
i sad je kasno,
kasno da se vratim tamo,
"tamo" koje vise ne postoji,
jer je odavno izgorelo
u mojim grehovima...


*Dubiozni vrh*

Svi ste isti,
Samo nas zelite potkupiti
laznim obecanjima, laznim recima.

Moja vrsta pada u vase kandze
i svoje zavrsava kao mediokritet.

Hteli smo bolje,
a samo gore nam se servira!
Hteli smo mir,
a samo rat nam je pred ocima!

I sada svi shvataju,
al' iz ovog kaveza lakovernosti
ne moze se lako izaci,
ne moze se otkljucati,
sve dok sami ne stvorite
ljubav,
dovoljno jaku
da probije granicu
izmedju zivota i smrti!
Dovolju da smrska
sve lazne godine,
koje ste proveli
kao njihove marionete

Ne gledajte me vise tako!
Zavidno, pohlepno,
odgovor sam vam rekla,
bolje pocnite sakupljati ogranke ljubavi,
i pocnite prociscavati svoje telo
Svetom vodom, jer njihov otrov je i dalje u vama!


*Pobeda*

Odlucujem da idem dalje,
putem sigurne pogreske,
po ko zna koji put.

Valjda to sto sam covek
me tera da idem dublje i dublje
u mracnu sumu,
da idem u dubine koje su mi vec poznate,
koje sam vec videla i osetila,
koje su me vec pokusale ubiti.

Mrak i drvece pokusavaju me prevariti,
i opet nasedam na njihova obecanja
i opet sam tu,
tu, u najmracijoj rupi
gde korenje prezira
pokusava da me ubije,
da zadavi svojim zlom i ljubomorom,
da me natera da placem.

Placem.
Opet.
Opet suze pune besa
prelaze preko lica punog bora
sedamnaestogodisnje devojcice,
kojoj nista nece vratiti mladost
i nece vratiti srecu
u njeno bolesno srce.

Al' ona se bori!
I jos jedan put pobedjuje ljudsko bice,izdize se iznad njega,
pobedjuje sebe, pobedjuje svo zlo koje okruzuje
I sa osmehom izlazi iz mracne jame
gde samo beda i smrad ostaje...


*Bol, laz, dar*

Savrsenom tisinom pokrivam SEBE i svoje JA
savrsenom lazi otkrivam DVOLICNOST,
govoreci kako to nisam ja,
skrivajuci svoje lice
ispod maske
iscrtane finim linijama
koje se pretvaraju u osmeh
(il barem tako ga nazovimo)

"To je samo dar" govorim svetu,
ne skidajuci masku,
masku ispod koje se lice bolesne devojke skriva
vec zdravih, suprostavljenih sedamnaest godina,
a od toga pola su istina,
a pola laz.

To je dar
koliko je i bol,
Bol koji se nalazi u svakom coveku,
u svakom telu,
ali u mom malo vishe
il' sam ja vise svesnija
onoga sto me izjeda iznutra,
ono shto pocinje da izjeda moju masku
od najtvrdjeg i najfinijeg materijala,
nastalog zahvaljujuci mojim lazima i mom (ne)zdravom razumu.
...ne znam...
Al' nastavljam do kraja,
Do kraja pocetka,
Do onog trenutka kad covek dotakne moje srce
i unisti masku...
Do onog trenutka
kad moje lice prvi put oseti miris Sunca
i svega ono ga sto do tad nije moglo...


*Izgubljena*

Ja sam carapa,
prljava i smrdljiva,
izgubljena tamo negde
izmedju kreveta i zida,
nedodjije i kraja..
Zaboravljena, sama...
Sama u ostacima prethodnih zaboravljenih carapa,
Cekaju me u zaboravu...
Cekaju da im se pridruzim,
da zajedno umremo u smradu zaborava,
"ljudske brige" i sebicnosti,
da zajedno provedemo vecnost u smrti.

Ja sam carapa,
pocepana, iskoriscena,
bacena, izgubljena,
zaboravljena, siva,
premala, prevelika,
sama, dosadna!

Ja sam carapa,
carapa koja ceka ruku smrti
da je odnese
tamo gde je zivot odavno izgubljen


*Vreme smrti*

Ulicna svetla se gase...

Budim se
al' ne otvaram oci...
Osecam zvuk pesme
Pesme uz koju sam zaspala
i ciji su tonosvi satkani od ciste lepote mira...
Rukom daha
polako, neprimetno vadim zivot iz sebe
Dok sam psihicki
tamo negde
tamo gde ti i ja,
dva neprijatelja,
stojimo zagrljeni
na oblaku zivota,
onako odlucno, ljubavno...i
Tihim glasom
ti otkrivam reci
zbog kojih zivim...
Al' sve to nije bitno!
Jer sad... u ovom trenutku
moj sat zivota otkucava ponoc...
i u ovoj sobi,
u kojoj se nalazi
1000 ZASTO
i nijedno ZATO,
moje telo odlucuje
da se oprosti...
Dok kroz njega
plesu osecanja
u ritmu rekvijema...

Ulicna svetla se gase... gasim se i ja...